You are here

Ne zadovoljavajte se postojećim

 

Postati uspešan u nečemu je relativno jednostavno. Mnogo ljudi u nekom trenutku postane uspešno – privremeno.  Ostati uspešan, međutim, nije jednostavno – zbog čega većina to i nije. Da biste ostali uspešni neophodno je zadržati osećaj gladi za uspehom. Zašto je to tako važno? Zbog najvećeg sabotera uspeha, neprijatelja duha i stremljenja – zadovoljavanja dostignutim. Taj osećaj je veoma suptilan, i vreba i prikrada se polako, gotovo neprimetno, nalik magli koja postepeno prekriva naš potencijal a da toga nismo ni svesni.

Svaki poduhvat do koga nam je stalo započinjemo uzbuđeni, uz velike vizije i još veće ciljeve. Izričemo junačke objave o onome što ćemo postići i ko ćemo postati, u pravom smislu reči zapaljeni takvom budućnošću i opijeni strašću koja struji venama. Ustremljujemo se na nepoznato neukrotivom hrabrošću i odlučnošću. A onda, nakon što ostvarimo deo svojih planova, pritom se nekoliko puta i spotaknuvši, počinjemo da slušamo upozorenja onih oko sebe, onih koji „znaju bolje“  o tome kako „stvari funkcionišu“. Sve više učimo da igramo na sigurno. Naš neomeđeni entuzijazam je sve više sputavan, i prilazimo stvarima u skladu sa „najboljim, proverenim načinima“ koji „dokazano deluju“ – onako kako nismo u vreme kada smo istinski napredovali ka osvajanju dotadašnjeg uspeha.

I, kad dostignemo određeni stepen uspešnosti, dovoljno priznanja i uvažavanja od strane okoline, i osećanje izvesnosti i samopouzdanja postignutim, počinjemo da se zadovoljavamo. Naš ego je zadovoljen i sit. Društvo, ili onaj njegov deo do čijeg mišljenja držimo, nas je prihvatilo. To je, na primer, ono pogubno „Izgledaš odlično za svoje godine!“, ili ma kakav sličan vid umrtvljivanja daljih nastojanja ka usavršavanju. Ako je neko počeo sa namerom da izgleda odlično ne za svoje, već za svake godine, takvo relativizovanje uspeha je veoma opasno. Ili „Šta još hoćeš? U savršenoj si formi – pogledaj one oko sebe!“ Ako prihvatite takav pogled na stvari, sve vreme osećajući da, bez obzira na one oko sebe, vi možete bolje u odnosu na sebe, on će opasno podrivati početni entuzijazam.

Upravo to su trenuci u kojima otvarate vrata demonu pristajanja na zadovoljavanje postojećim stanjem. To je ljudska priroda. Um instinktivno teži čuvanju energije oslanjajući se na zadržavanje postojećeg stanja kao lakšeg – njemu već poznatog – načina preživljavanja.

Lako je biti zadovoljan trenutnim stanjem. Promeniti nešto, zato što je ispravno i neophodno, je teško. Zadovoljavanje podstiče otpor prema promenama. Strah od nepoznatog nas ograničava, zatvarajući nas o prostor u kome se osećamo udobno. Naročito kad ubedimo sebe da je postojeće stanje dovoljno dobro. Zato ostajemo na poslu, u vezama, u režimu treninga i ishrane, načinu života, u identitetima kojima određujemo sebe, dugo nakon što smo iz njih iscrpeli svaku dobrobit koju su nam nekada, kada su bili stepenik više u odnosu na dotadašnje stanje, svakako donosili. Na neki način se jednostavno „ugnezdimo“, postajući robovi zadovoljavanja sobom koje sprečava volju za pomeranjem iza granica sigurnosti, a baš tamo leže sledeći stepeni našeg potencijala i čekaju nova, veća dostignuća.

Koliko puta dnevno reagujemo na potencijalne mogućnosti uz „Da, ali...“, ili „Zbog čega se pomučiti...?“, ili „Mogao/la bih, ali previše sam zauzet/a...“? Zadovoljavanje postignutim nas blokira toliko da zavisimo od situacija čija svrha je odavno prevaziđena. U stanju opravdavanja svakakvih „dobrih razloga“ zbog kojih bi trebalo da ostanemo upravo tu gde smo i „ne talasamo“. Čak i ako smo u stanju da stvorimo stvaralačku energiju da spoznamo nove potencijale, odlažemo ih u stranu, jer nas zadovoljavanje ubeđuje da na raspolaganju imamo sve vreme sveta za te nove poduhvate: „Zašto rizikovati?“ „Zbog čega biti disciplinovan danas, kad uvek postoji sutra?“

Istinski rizik je da tako rizikujete sâm život. Jer zadovoljavanje postignutim ne čini nas srećnim. Upravo suprotno – to mogu samo trenuci u kojima nastojimo, u kojima preduzimamo, kada posežemo za nečim novim povodom čega se osećamo izuzetno.

Bez obzira na to što neki među vama odmahuju glavom, život ne vredi mnogo ukoliko ga ne OSEĆATE. Bežeći od rada i zalaganja ipotencijalno negativnih emocija vezanih za moguća razočaranja, bežimo upravo od stvari koje su neophodne da bismo postajali jači, neminovno zapadajući u rutinu. Ustajemo, jedemo isti doručak, na isti način radimo iste stvari dan za danom. A pritom kažemo kako smo „zadovoljni svojim životom“, da volimo način na koji se stvari odvijaju i kako živimo. Ali da li smo zaista zadovoljni? Ili se samo zadovoljavamo postojećim? Zadovoljavanje suspreže instinkt za kretanjem i osvajanjem novih prostora. Vezivanje za status quo ima previsoku cenu – sâm duh tako postaje nem, mašta atrofira, telo postaje ukočenije, jer počinje da se isključuje, lagano kopneći od predvidljivosti.

Ne dozvolite da vam zadovoljavanje postojećim stanjem oduzima život. Pronađite u sebi cilj koji predstavlja stepenik više u odnosu na postojeće stanje. Suočite se sa neizvesnošću. Dostignite bolju formu. Nemoguće da je ovo vaš maksimum – bez obzira što se zadovoljavate njime. Posegnite za višim performansama. Posvetite se novom načinu vežbanja. Reorganizujte dijetu. Odaberite nešto što vam je bitno  i posvetite mu se svim srcem. Osvežite čula novim iskustvom, makar to bile naizgled banalne stvari: prošetajte šumom. Plivajte. Uradite nešto neuobičajeno. Jedite nešto što inače ne biste. Čitajte nešto što vam nikad ne bi palo na pamet. Idite na koncert nečeg za vas sasvim novog. Okružite se ljudima spremnim na slične stvari.

Iskoračite iz rutine (koja postaje grob duha ako se u njoj zadržavamo duže no što je potrebno), odaberite nešto od prethodnih predloga, i pristupite mu kao da vam od toga zavisi život – i budite sigurni da život vašeg unutrašnjeg potencijala i duha zaista i zavisi.

Trenirajte pametnije. Radite efikasnije. Ostvarite više.

Za  dodatna pitanja kontaktirajte me na  iseni@XTNsity.com , ili potražite  savet na www.XTNsity.com

 Momir_Iseni_novo

Urednik
Povezani i slični tekstovi