You are here

Preživljavanje čoveka lovca

Jedno od čestih pitanja koja se tiču suštine našeg funkcionisanja vezuje se za pojam preživljavanja. Da bi živeli i preživeli svaku (stresnu) situaciju u kojoj se nađemo potrebna nam je energija. Naš organizam aktiviranjem raznih metaboličkih puteva iznalazi načine za dobijanje energije. Dok god smo u stanju energetskog izobilja naš organizam stvara rezerve energije koje se mogu upotrebiti po potrebi (glikogen, telesne i visceralne masti).

Savremenom čoveku je čest problem kako da se oslobodi „viška“, jer je manje kretanja, a više brzo svarljive „energijom bogate“ industrijski prerađene hrane. Da, više nemamo„čoveka lovca“ koji je mukom dolazio do svoje hrane (siromašne hidratima, a bogate proteinima i mastima), sada imamo „sedećeg čoveka“ kome je sve dostupno, na dohvat ruke, a hrana je postala prebogata ugljenim hidratima (žitarice, belo brašno, šećer, slatkiši, grickalice…).

Sedeći čovek, čovek mislilac koji je počeo da koristi samo um i apstrakciju, a manje svoje fizičke kapacitete!

Hm, pa čekajte „čovek lovac“ skoro da je bio lišen ugljenih hidrata? Da, i tako je živeo, sa mnogo više stresa i borbe za život, tj. preživljavanje. „Čovek lovac“ ,dakle nije gladovao, već je energiju za normalno funkcionisanje svog tela nalazio iz alternativnih izvora energije i iz lova naravno!

Da li je gladovanje i restrikcija u unosu hidrata zapravo ista stvar? Hm, neko će reći da im je zajednički imenitelj ketogeneza? Možda ih možemo posmatrati u sledu događaja koji opisuju našeg „čoveka lovca“?!

Pođimo od gladovanja, gde je našem organizmu u prvom planu da se snabde dovoljnom  količinom glukoze (dekstroze) za mozak, crvena krvna zrnca…dakle, prvi na udaru je glikogen, ali šta dalje?

Ako živite u doba Paleolita, gladujete, ratarstvo još nije zaživelo, šta vam preostaje? Lov?

Vratimo se na gladovanje, dakle, ode glikogen, šta nam preostaje? Mišići (rezerve proteina, tj. amino kiselina za glikoneogenezu) i masti. Da, pokretačka energija koja dominira je glukoza – dakle, eto nama glikoneogeneze, ali, i glicerol iz „rezervnih triglicerida“ u masnom tkivu takođe učestvuje u stvaranju glukoze!

Ok, ali ako izgubimo previše mišića kako ćemo biti sposobni da dođemo da hrane koja beži, otima se, nekada je potrebna velika snaga ne bi li se savladao plen?!

Dakle, adaptacija hitno potrebna, na taj način što će se smanjiti potreba „glukozno-zavisnih tkiva“ od glukoze, i tada na scenu stupaju ketonska tela.

Proces u kome se u jetri odvija „konverzija“ amino kiselina, tj. proteina u glukozu  (glikoneogeneza) zahteva dosta energije koja je veliki luksuz u ovom stanju. Jetra počinje da „razlaže“ masti za energiju, koja je potrebna za glikoneogenezu, i pri tome nastaju ketonska tela.

Ketonska tela su pandan glukozi u mnogim tkivima. Pođimo npr. od srčanog mišića, pa i mozga koji pored glukoze može koristiti i ketonska tela (ograničeno).

Da, mast je savršeno gorivo, deo energije iz masti se koristi ne bi li se nesmetano odvijao proces glikoneogeneze, a deo se konvertuje u energetsku monetu ketonskih tela. Izgleda da smo spasili naše mišiće našeg lovca?!

Vratimo se na čoveka lovca čija je lovina bogata proteinima i mastima…

Glikoneogeneza + ketogeneza = preživljavanje!

Da li na osnovu svega izrečenog možemo reći da su low-carb i keto-pristup najbliži našoj suštini „čoveka lovca“, gde su hidrati bili nedostižni luksuz?

Da li nam je izobilje brzo dostupnih hidrata načinilo više štete nego li koristi? Insulinska rezistencija, gojaznost, dijabetes, kardio-vaskularne bolesti?!

Da li nama dominiraju geni „čoveka lovca“ za koga je najprirodnija lovina - meso, a ne hleb, kesica čipsa, sladoled koje smo „ulovili“ u najbližem marketu?

„Čovek ratar“ i „sedeći čovek“ su zapravo korak ka metaboličkoj deevoluciji?

Mislite o tome…Istina je tamo negde…

Slaviša Stojić
Lekar - savetnik za ishranu