You are here

Miki Mihajlović: Postao sam prvak sveta!

Od 22.9. do 25.9 je u SAD, tačnije, u gradu Atlanta, održano Svetsko prvenstvo u powerliftingu i benč pressu u WUAP federaciji. Za ovo takmičenje sam počeo sa pripremama odmah nakon završetka Evropskog prvenstva u Pragu. Izmenio sam dosta stvari u treningu, a najveća promena je bila ta što sam počeo vežbati u benč press majici - zvanoj „Fury“. Do tada cele godine sam vežbao „raw“, što znači da sam od opreme koristio samo kaiš i stezače za zglobove, pošto sam se takmičio na takmičenjima koji su bili „raw“. Pošto u „WUAP“-u još nema te kategorije, morao sam da počnem da vežbam u opremi. U početku mi je to zadavalo dosta muka, pošto sam se odvikao od majice, ali, kako se približavalo Svetsko Prvenstvo, sve sam bio bolji i bolji. Velika je razlika izmedu treninga „raw“ i kad se radi u majici, ali brzo sam se navikao na to.

Svoj put u SAD sam počeo 19.9. iz Budimpešte do Amsterdama (gde je let trajao sat i 50 minuta, da bih zatim čekao priključak za Atlantu, gde smo leteli čitavih 9 sati. Bilo je dosta naporno, ali najviše problema mi je bila porcija hrane koje su stjuardese sa smeškom posluživale... Nakon kratkog dogovora sa njima, odmah sam dobio repete. Nakon leta sledila je carinska kontrola (što je ovog puta proteklo u redu - nije bilo kao prošle godine kad sam išao na Arnold Classic, onda su me skinuli u donji veš i preturali po torbama). Čim smo to završili pitali smo ljude kako stići u hotel „Marriot“ gde je održavano takmičenje. Kad smo stigli u hotel sreli smo se sa nekoliko poznatih lica, takmičara koji će se isto takmičiti na ovom takmičenju...

Kad kažem „mi smo stigli“ , mislim na moje drugove iz Madjarske: Saboa, Ozora i Endrea Jankoa i mene. Imali smo 2 dana da se priviknemo na vremensku razliku od -6 sati i na vrućinu i sparinu koja nas je tamo dočekala. U sredu popodne 21.09. obavili smo merenje, gde se pokazalo da ću nastupati u kategoriji do 125kg (imao sam 119kg), kako sam i očekivao. Sabo se takmičio u +140kg, a Janko u kategoriji do 110kg. Sledećeg jutra u 10h nas je očekivalo svečano otvaranje takmičenja od strane predsednika saveza L.B. Bakera, a u 11h je počelo takmičenje. Moja grupa je počela negde oko 16h, što mi je odgovaralo.

 

Dugo sam razmišljao kako da počnem sa takmičenjem, koju težinu da prijavim, i na kraju sam odlučio da ću prvi pokušaj uraditi „raw“ (bez opreme) za svaki slučaj (da posle ovako dugog puta i priprema i novca ne napravim nulu), pa sam prijavio sigurnih 205kg. To sam bez problema uradio... Posle prvog pokušaja odmah sam otrčao u salu za zagrevanje da obučem majicu, a moj drug, Endre, je otišao da prijavi narednu težinu za mene, koja je bila 270kg. Kad se vratio do nas video sam da ima neki problem... Kad sam ga pitao šta je, rekao mi je da sudije (po nekim novim pravilima) ne daju da se između pokušaja podigne teg više od 40kg da ne bi došlo do povreda. Izašao sam i hteo da im objasnim šta je u pitanju i zašto sam hteo da dignem za toliko više, a njihov odgovor je bio da pravila važe za sve. Shvativši da mi ne vredi da se svađam sa njima i da sam pogrešio što nisam pročitao pravila, na brzinu odlučujem da nastavim raw (da mi ne istekne vreme za prijavu kao u Pragu kod trećeg pokušaja) i prijavio sam 220kg. To sam već više puta podigao ove godine, i tako je bilo i sad. Za treći pokušaj sam prijavio 230kg, što je u tom momentu znacilo da, ako mi uspe, će to biti moj PR (lični rekord) na takmičenjima, pogotovo ako se uzme u obzir da ovde teg treba jako dugo držati na grudima, dok ne dobiješ komandu „press“. Na „raw“ takmičenjima nema te komande, samo ne sme da se odbije od grudi, nego „touch and go“, a ovo je još dodatno otežavalo moj posao. Na kraju, nekako sam izgurao tih 230kg, ali mi nisu priznale sudije (2:1), zbog toga što, dok sam držao teg, u jednom trenutku leva ruka nije bila skroz ispružena, a to nije dozvoljeno. Posle sam pogledao snimak i bili su u pravu (ali svojim takmičarima, ne svima, ali nekima, su takav isti pokušaj priznali).

 

Posle sabiranja rezultata sledilo je dodeljivanje medalja. Otprilike sam znao koji sam, ali nisam hteo unapred da se radujem, nego samčekao da to zvanično bude objavljeno... U „open“ kategoriji su me proglasili za vicešampiona sveta, a u „submasters“-u za prvaka sveta! Posebno su nagrađivane sve kategorije, tako se u sred Amerike, kod dodele medalja za submasters kategoriju, dok sam stajao na bini, slušala himna Srbije. Kakav fantastičan osećaj!!! Nikad u svojov sportskoj karijeri nisam bio srećniji i ponosniji! Jedan veliki san mi se ostvario! Vredelo je toliko raditi i žrtvovati se. Trebalo mi je nekoliko dana da sve ovo shvatim, šta sam postigao!

 

 

 

I moji drugovi, Sabo i Endre su osvojili zlato u svojim kategorijama, tako da smo svi bili presrećni. Veliko hvala svima koji su verovali u mene, celom Pansport timu, sa kojima već 5 godina saradjujem, na njihovoj nesebičnoj pomoći, i što su bili i uvek jesu pored mene.

 

Posle takmičenja je usledio kratak odmor, da bismo odmah sutradan krenuli u Majami, gde smo proveli 5 nezaboravnih dana, i jedan dan u Ki Vestu, ali to je već neka druga priča  ;-)

 

Miki_profile_pic_copy