You are here

Ognjen Stojanović - trka u kolumbijskom Guatapeu

 

Guatape, malo mesto sagrađeno visoko na kolumbijskim Andima je po drugi put ove godine ugostio ITU triatlonce, i nakon Pan Američkog Kupa u junu kada sam bio 5-i, ovoga puta je održana trka višeg ranga - Svetski Kup na kojem je nastupilo 60 takmičara.

Guatape je turističko naselje u delu koji se zove Antioquia i koje je ispresecao gomilom malih zaliva većeg jezera. Najpoznatije mesto u blizini na 80-ak km je Medellin, više poznato po lošem glasu, jer je Pablo Escobar živeo u njemu.

Trenutno je kišna sezona stoga je vreme zaista promenljivo. Stigao sam kasno u četvrtak tj. u ranim jutarnjim satima u petak u Guatape i već istog dana sam mogao da vidim kako je vreme čudno, jer 2 h sija Sunce i preko 25 C je, a potom se odjednom naoblači i padne teški pljusak, a zatim nakon 30 min se sve osuši i opet je preko 20 C i tako u krug. Neverovatni prizori.

Za one koji se pitaju zašto sam došao samo 2.5 dana pred trku odgovor je visina jer je Guatape na 1900 m, a pošto nisam bio u prilici da odradim visinske pripreme (jer sam 2 do 3 nedelje fizički morao biti prisutan kući u Novom Sadu zbog administracije tj. sređivanja Kolumbijske i Novozelandske vize čije su ambasade redom u Beču i Hagu...) idealno je bilo stići 2 do 3 dana ranije zbog efekta visine, tj. ukoliko bi stigao 5 ili 6 dana ranije, organizam bi već počeo adaptaciju i forma/imunitet/opšte stanje tela bi počelo da pada. Prva 2, 3 dana efekat još ne započinje.

Ženska trka je bila planirana za 7:00 a naša za 10:00 h ujutru. Noć i jutro pred trku nebo se otvorilo i kiša nije stajala, pravo nevreme... Toliko je kiše palo da je došlo do odrona na brdovitoj biciklističkoj stazi stoga je pola iste moralo biti zatvoreno jer je bilo nemoguće skloniti odrone - blato i glinu.

Stoga su ITU delegati odlučili da se održi sprint triatlon umesto olimpijskog. Bezbednost takmičara je uvek u prvom planu pa je biciklistička staza morala biti prepolovljena.

Takođe, ženska trka je odložena za 1 h. Taman pred kretanje muških na start nešto pre 9 h kiša je potptuno stala i nebo je počeo da se raščisćava, stoga nije bilo problema oko našeg starta u 10 h.

Par minuta pred start je počela da mi curi krv iz nosa (iz čistog mira), izgleda je Kolumbijskih 1900 m nadmorske visine krenulo da utiče na mene!

Ovoga puta sam imao izvrstan start. Uhvatio sam noge Michela, Kubanca iza kojeg sam plivao na ovoj trci i u junu! Izgleda mi je on suđen u Guatapeu. On je izvrstan plivač i kada sam na pontonu stao na 2 mesta pored njega, znao sam šta mi je činiti. Odmah sam prestigao i ubacio se ispred španca koji je stajao izmešu nas i uhvatio talas kubanca. Međutim to nije trajalo dugo jer je izuzetno brzo krenuo i izgubio sam ga ubrzo, ali sam i dalje nastavio odličan tempo i uhvatio sam noge drugog takmičara.

Na prvoij bovi sam bio 5! To je apsolutno moj rekord na Svetskim kupovima. I to rutinski. Napokon mogu reći da sam vratio svoje plivanje na nivo kada sam bio plivač, ili ispravnije, naučio sam triatlonsko plivanje jer i dalje u bazenu moje plivanje nije ništa posebno. Ali tehnika je drugačija i mnogo bolje se snalazim u grupi na trkama.

Takođe velika stvar je bilo to što sam plivao dobro u neoprenu sa kojim se ceo život mučim. Momci iz 19en (Nineteen) neopren brenda su mi poslali najmanje moguće odelo veličine S, stoga sada nije bilo šanse da mi kao u Edmontonu uđe 6 l vode.

Između prve i druge bove sam izgubio značajne pozicije zbog guranja ali nisam paničio jer sam znao da to nije igralo neku ulogu jer će to sve biti prva grupa jer se radi samo o 750 m plivanja stoga ne mogu biti velike razlike.

Isplivao sam 11. odmah pored Andy Pottsa koji se vratio u ITU triatlon da pokuša opet da se kvalifikuje za OI za USA tim, posle par godina odsustva zbog Ironmana. Potts ima medalju sa OI iz Atine u plivanju sa Američkom štafetom, stoga vam to jasno govori kakav je plivač.

Nakon solidne prve tranzicije i prva 2 km vijanja takmičara ispred, pred brdo koje smo imali u svakom od 4 kruga po 5 km postali smo kompaktna prva grupa od nekih 15 ljudi. Međutim u 2 krugu smo se još "uvećali" i prvu grupu je činila velika grupa od oko 40 takmičara.

Osećao sam se dobro na bikeu i na brdu u svakom od prva tri kruga. Uvek sam bio dobro pozicioniran napred, što je pogotovo bilo ključno na vrhu brda kada smo okretali i kada se nakon okreta grupa uvek razvlačila zbog jake nizbrdice stoga odmah pri izravnanju ko god je ostao iza je morao bukvalno da sprinta da bi stigao grupu i tako troši dragocenu energiju.

U četvrtom krugu je bila premija tj. "prolazni" sprint na kojem ko prvi prođe osvaja premiju od 500 usd. Nikada nisam bio u nekoj posebnoj prilici za ovim niti sam pokušavao ali sada sam bio u dobroj poziciji nekih 500 metara pred liniju tj. prolaz koji je bio na vrhu kraćeg brdašca. Bio sam na 7 ili 8-oj poziciji u grupi u tom momentu i polako prolazio napred. Ispred na čelu je bio "bike-mašina" Matt Chrabot koji je bio "lead out man" za Mark Frettu za ovaj prolaz, jer su oboje amerikanci. Tako da sam znao da sprint neće biti nimalo jednostavan jer su praktično njih dvoje protiv ostalih. Međutim iskusno sam se probijao lagano napred i hvatao zavetrinu, da bih odmah na početku brda kada se Matt pomerio i propustio Mark-a uhvatio Mark-ov točak na kratko, a zatim krenuo sa sprintom zaobilazeći ga, da bih na vrhu brda uspeo da budem samo par cm ispred njega! U tom trenutku nisam bio siguran ko je uzeo premiju ali sam nakon trke dobio potvrdu da sam uspeo. Kul, i zaista zanimljivo, druga dimenizja trkanja. Compaq i Garmin su pokazali na file-u sa trke da mi je maksimalna snaga bila 1600 w, a rekao bih da sam upravo to ostvario na sprintu, stoga nimalo naivno za noge. Ouch.

Na glavnom (nekih 10% dužine oko 600 m) brdu kada su Kris (Gemmell) i Tyler (Buterfield) napali noge su počele da pokazuju slabost i izgubio sam dragocene pozicije do vrha. Kao što sam napisao ranije, to znači dodatna energija nakon nizbrdice a pošto se T2 približvala svi su želeli da budu napred stoga je to značilo da moja pozicija pri ulazku u tranziciju neće biti zadovoljavajuća, a na sprint triatlonu gde se trči samo 5 km to bukvalno odlučuje krajnji plasman.

Tako da budite sigurni da je u današnjem ITU triatlonu nivo takav da bukvalno kao u ovom primeru, poziciju za T2 pokušavate da izborite na pola kruga pred ulaz u tranziciju! Naravno da se uvek nađe neki pametnjaković koji pokušava da zaobilazi takmičare i tako rizikuje masovni pad ili zaobilazi čunjeve na uskoj stazi (što je inače DSQ), ali to su izuzeci.

Tako da sam krenuo na trčanje u drugoj polovini. Nadmorska visina, neverovatno brz tempo na početku kao i bike su odigrali ulogu u mom slučaju što se tiče pozicija i kada se na to doda da nikada nisam bio poseban 5 km trkač tj. da mi je uvek više odgovaralo 10 km jer nemam taj neophodni kick za 5 km. Zaista sam loše krenuo, a pogotovo jer je i sama T2 bila loša. Stopala su mi malo bila smrznuta i imao sam manji problem da brzo stavim patike.

U drugom od dva kruga sam pronašao tempo i ritam ali tada je već bilo kasno i završio sam kao 30-i. Šteta zaista što je promenjen format. Mnogi su pukli na kraju trčanja i da je bilo još samo 100 metara stigao bi bar dvojicu. Ulazili smo smo na svake 2 ili 3 sekunde bukvalno, tj. zaostatak za pobednicima mi je bio nešto više od minut.

Ne mogu reći da sam nezadvoljan, pogotovo zbog plivanja, ali i dalje daleko od plasmana za koji sam siguran da sam sposoban i plasmana koji bi mi omogućio broj bodova za kojim težim. Ali znao sam da bez visinskih priprema ne mogu očekivati ništa posebno, jer svi su bukvalno bili na kampu na visini u svrhu priprema za Guatape...

Rezultati na ITU stranici

Video na ITU članku sa trke

Ognjen_profile_pic_copy