Pokušaću u što kraćem tekstu (koji će sigurno da bude dugačak) da prenesem barem delić preživljenog na ovoj specifičnoj trci. Prošle godine sam u Huatulcu bio 30. Moje uobičajeno prošlogodišnje loše plivanje i vijanje grupe od nazad, ali uspešno. Na kraju se odvojilo 5 - 6 takmičara na bikeu i krenuo sam na trčanje sa velikom grupom i solidnim trčanjem završio na već pomenutoj poziciji. Solidna trka. Međutim zbog radova na putu biciklistička staza je bila uglavnom ravna bez poznatog brda po kojem je ova trka poznata još od 2008. godine.
Ove godine se brdo vratilo na “meni”… I to u velikom stilu sa 20% nagiba, ne tako dugačko, 300 – 400 m, ali veoma bolno i “pokvareno” jer se izravna malo, a zatim postoji još jedan delić sa jakim nagibom, potom nizbrdica kratka, okret oko kružnog toka i zatim to kratko penjanje nazad i dugačak i veoma brz spust. Brdo samo po sebi nisam mislio da će predstavljati problem jer sam praktično sve treninge koji su prethodili trci odradio na brdovitom terenu. Nisam od takmičara koji ne vole brdo. Takođe kilometri i kilometri vertikalnog penjanja iz Švajcarske ne mogu biti loša priprema za ovu trku… Start je bio u 10:45h, što znači da smo bili svesni da ćemo trčati po ekstremnim vrućinama, jer je velika vlažnost i, stoga, će pravi osećaj biti i do 10C više od realne temperature koja je bila preko 35C. Na Garminu sam čak i oborio rekord iz Kolumbije, gde je u tranziciji pokazao 49C. Ovde je pokazao čak 50 C! Naravno, to je temperatura kada stoji na Suncu, ali opet, jasno je da se radi o paklenoj vrućini.
Dobro sam startovao sa plaže (dobar refleks), što je dosta bitno zbog pozicije, međutim početak plivanja i nije bio baš sjajan, i nisam se nešto trudio da sprintam za poziciju i bilo je par udaraca sa strane.
Ali već nakon nekoliko stotina metara, obično kad počinjem da propadam nazad u grupu ovoga puta sam ja prestizao takmičare. I dalje dosta guranja, ali sam se bez problema borio za pozicije i nakon prve bove na nekih 500m (prvi krug je bio 1000m a drugi 500m) je “posao” praktično bio gotov. Nalazio sam se oko 15. poizicije i komforno plivao iza nekoliko takmičara. Isplivao sam prvi krug 15. zajedno sa ostalima ispred i u drugom prestigao još dvojicu i završio plivanje na, do sada. najboljoj poziciji (trinaestoj) na Svetskim kupovima, i to rutinski. Samo 12 sekundi ispred “super ribe”, Slovaka Varge koji je najbrži triatlonac na planeti.
Napokon je rad na plivanju i Sergiov trening tj. napokon je moje telo počelo da apsorbuje ove dve stvari. Ni malo nisam brži u bazenu, ali imam dosta bolji osećaj za vodu i svakako dosta bolju triatlonsku tehniku. To je ta začkoljica u savremenom top triatlonu. Zatim 8 krugova po 5km bikea po vrućini, sparini i brdima. Već u drugom krugu sam bio iznad crvene zone. I to više puta, stoga je već tada načinjena nenadoknadiva šteta. Zamislite da trčite 400 metara maksimalno i zatim još jednom, a zastim još jednom. Slobodno se odmorite potom i do sat vremena, ali ćete i dalje biti slomljeni. To je taj osećaj... Vozili smo, ne tako jak tempo osim na brdu. Zbog čega, ne znam. Nizbrdicu dosta sigurno i sporo, bukvalno sam kočio. Tako da smo se dosta trošili bez razloga. Iza su grupe polako stizale, ali smo držali razdaljivnu sve do 4. kruga, kada su nas stigli. U trećem krugu sam spajao pojačanje tempa i grupa (naša prva) se razdvojila i praktično smo činili prvu grupu od samo nas 10, što je u tom trenutku, svakako, bilo sjajno, međutim, toliko sam bio izmoren i “zakišeljen” da nisam baš bio toliko optimističan. Ubrzo su nas stigli, čak i druga i treća grupa, stoga nas je bilo skoro 35 u grupi i u sedmom krugu se razdvojila grupa tako da sam ostao u drugoj. 30 – 40 sekundi do traznicije, ne toliko mnogo, ali je kiks jasan. Sramota je da su oni koji su isplivali minut iza došli u T2 skoro minut ispred. Ali jednostavno su bili jači i imali malo više sreće tog dana. Ne znam zašto sam se osećao loše. Svakako da je potrebno dosta iskustva i desetina hiljada kilometara u nogama za takvu stazu i pre svega “lightweight” telo (top 20 su svi ispod 65 kg, praktično nema veze da li ste mršavi nego bukvalno morate biti niski tj. mali i samim tim imati malo kilograma. Zakon zemljine teže je jasan) i da sam ja još uvek mlad za nekoliko ostalih takmičara koji su imali sjajan bike…. Ali i dalje naporan, i za njih. Svi su umirali, bukvalno, bez izuzetaka. Vremena sa trčanja (ako se to zvalo trčanje, pre bih rekao masovno preživljavanje) jasno pokazaju težinu bikea u kombinaciji sa ekstremnim vrućinama.
Kao jedinu moju grešku vidim tu što pred trku nisam zaledio bidone. Razlog je jer u hotelu (oficijelnom) nisu imali zamrzivač, verujem nedovoljno velik, jer su mnogi takmičari želeli da urade isto. Na ovakvim trkama uvek veče pred trku zaledim izotonik i vodu i nekoliko sati pred trku izvadim i taman kada skočim na bike bidoni su već polu odleđeni da bi nakon sat vremena i kraja bikea popio poslednji gutljaj koji je i dalje ispod 10 C.
To i te kako pravi razliku jer se možete između ostalog poprskati hladnom vodom. Veoma okrepljujuće i na tim vrućinama vraća u život i sigurno smanjuje temperaturu (unutrašnju) tela što je i ključ ovakvih trka. Tako da je pijenje mlake tečnosti sigurno loše uticalo, a sad koliko, ne mogu znati.
Stoga sam pre trčanja znao da će biti nešto nesvakidašnje za mene. Najlošije vreme na 10k u trci mi je 36 min, u poslednje dve godine 35 minuta kada baš loše trčim i bio sam ubeđen da ma koliko umoran bio i ma koliko loše trčao ne mogu da otrčim lošije od 35 minuta na tačno izmerenoj stazi… Ali, ove godine - novi rekord… 39 minuta, tj skoro 40 min! Onda možete zamisliti na čega je to ličilo. Prvi krug sam trčao u polu nesvesti, mislim da sam malo zanosio levo – desno. Kao zmija. Zaista jedina pametna stvar u tom trenutku je bila da stanem, ali mislim da jedino padanje u nesvest može da doprinese tome. Iako nisam baš bio svestan sebe, odustajanje je bila krajnja opcija nakon tolikog paćenja. Učinio bi đavolu uslugu sebi i proklinjao sebe do kraja života. Ako sam trebao stati, to sam trebao da uradim pre pola bikea. Sreća pa su imali hladnu vodu na 4 okrepne stanice po krugu (4 kruga po 2.5 km, i to sa poštenim usponom u svakom krugu dva puta) stoga dok se nisam polio po sebi sa nekih 5l vode ukupno na njima, nisam ni došao sebi. Već u trećem krugu sam trčao normalan tempo, da bih u četvrtom već bio prisebniji i pred finiš zamalao odsprintao dvojicu koje sam stizao poslednji kilometar. Ušao sam u T2 kao drugi iz grupe, a izašao ubeljivo poslednji, jer mi je trebalo nekih 15 sekundi da naciljam patike na stopala. Toliko je telo bilo “skršeno”…31. mesto. Ne takva katastrofa… Da sam bar dobio poene, ali ništa, jer nisam ušao u 5% od pobednika Chrabot-a (USA) koji je rođen za ovu trku i koji je 2009. pobedio, a prošle godine bio 2. Ko bi rekao da za samo 45 minuta možete da izgubite 7 minuta. U sedmom krugu pred odvajanje sam bio među prvih par pozicija, pred brdo, da bih za nešto više od 50 minuta ušao čak 7.5 minuta iza pobednika. To je sport... To je triatlon... I to je Meksiko. Planirao sam U23 Evropsko prvenstvo kao sledeću trku u Eilatu u Izraelu gde bih zaista išao na veoma visok plasman, pre svega zbog peha u Pekingu, a i staza mi dosta odgovara u Eilatu zbog plivanja u moru i brda na bikeu, međutim ITU Svetski Kup u Guatapeu, mestu u Kolumbiji gde sam u junu bio 5. na Pan Američkom kupu i Iberoameričkom prvenstvu će biti moja sledeća trka. Razlog su, svakako, poeni. U23 Evropsko ne nosi ITU i Olimpijske bodove. Zatim kao poslednju trku u ovoj dugoj sezoni ću odraditi ITU Svetski Kup Auckland na Novom Zelandu gde ću biti član ITU tima.
Rezultati Svetskog Kupa Huatuclo
Video i više slika možete pogledati na ITU stranici.