You are here

Lumbalni bolni simptomi kod sportista

Stope prevencije bolova u donjem delu ledja kod sportista se kreću od 1% do 40%. Povrede ledja kod mladih sportista su uobičajena pojava, koja se javlja kod 10% do 15% njih. Sportovi koji imaju veću stopu bolova u ledjima uključuju gimnastiku, ronjenje, dizanje tegova, rvanje, američki fudbal i veslanje. Bol u ledjima je simptom koji ima mnogo uzroka. Istegnuće mišića, uganuća ligamenata i kontuzije mekih tkiva čine čak 97% bolova u ledjima u opštoj odrasloj populaciji.

 

Većina sportista sa bolom u donjem delu ledja ima benigni izvor bola. Istezanje mišića može biti najčešći uzrok bolova u donjem delu ledja kod mladjih sportista. Spondiloza, kifoza i hiperlordoza takodje su čest uzrok bola koji se smatraju lakšim uzročnikom.

 

Teži uzročnici bola u lumbalnom predelu

 

Najčešćim težim uzrokom lumbalnog bolnog sindroma mogu se smatrati:

- oštećenje nerva išijadikusa,

- fraktura pršljena kao i

- propulzija distka tj. Diskushernija.

 

Subjektivni osećaj koji dominira je bol u krstima-u lumbosakralnoj regiji i po sredini- duž kičme. Sledeći najčešći simptom je ishijalgični bol, tj bol duž nerva ishijadikusa koji se proteže od kičme duž zadnje lože noge. On se može spuštati u predelu grana nerva ishijadikusa pa samim tim se javljaju bol i ukočenost u predelu potkolenice i stopala ili čak i bol koji ide ka regiji testisa.

Ukoliko je uzrok tegoba benigan bol će uglavnom veoma brzo prestati, nakon odmora i pauze od fizičke aktivnosti. Usled težih uzročnika tegobe će potrajati i zahtevati medicinsku opservaciju i lečenje.

 

Zašto se javlja lumbalni bolni sindrom kod sportista? Odgovor je da problem nastaje uglavnom kao posledica nedoziranih treninga, podizanja izuzetno velikih težina, naglih pokreta i nepravilnih položaja i tehnike tokom treninga.

Već smo naveli da je intenzitet bola je različit u zavisnosti od oštećenja i uzročnika. Bitno je napomenuti da ako se sportista nakon par dana dobro oseća ne znači da se potpuno oporavio. Problem je reverzibilnog karaktera pa ukoliko se adekvatno ne leči može da izazove fnkcionalnu slabost lumbalne kičme i mišića inervisanih oštećenim nervom. Od izuzetnog je značaja za sportistu da lumbalni sindrom ozbiljno shvati, da se što pre obrati lekaru i da se preduzmu adekvatne mere kako ne bi došlo do preranog prekida njegove karijere.

U zavisnosti od uzročnika i stepena oštećenja određuje se i terapija. Lečenje lumbalnog bolnog sindroma kod sportista je obično konzervativno, što se odnosi na nehirurške metode. To može uključivati: antiinflamatorne lekove, fizikalnu terapiju i vežbe. Sportisti će shvatiti da je vežbanje veoma važno za jačanje trbušnih, paraspinalnih i karličnih mišića. Kada su mišići u ovim oblastima jači, oni mogu skinuti pritisak sa kičme i pomoći u sprečavanju povreda leđa. Fizioterapeut može pomoći da se uspostavi rutina kondicioniranja i rehabilitacije koja uključuje odgovarajuće zagrevanje, istezanja leđa i aerobne vežbe.

Svakako, osnova ovog stanja je mirovanje i to ležanje u tzv. Wiliamsovom položaju- kukovi su u fleksiji, a ispod kolena se stavlja veći jastuk, glava je blago podignuta. Fleksija ekstremiteta kičme podešva se prema individualnim potrebama. Rasterećenje donjeg dela leđa treba da traje skoro svih 24 časa i to nekoliko dana, od 5-10 dana ako nema nervnih ispada, kod nervnog ispada 4-8 nedjelja.

Iako sportistima ovo traje kao veoma dug period potreban je potpun oporavak pre definitivnog odobrenja povratka na sportski teren kako se problem ne bi produbio.

 

 

 

Galerija: 
dr Anita Mrdaković
dr medicine