You are here

Deformacije kičmenog stuba

Kičmeni stub je osovinski deo lokomotornog sistema i predstavlja čvrst i istovremeno elastičan nosač trupa. Grade ga 33 do 34 kičmena pršljena međusobno povezana zglobovima, ligamentima i mišićima i umetnutim hrskavičavim strukturama (discus intervertebralis). Svaki pršljen ima iza svog tela centralnu šupljinu koja se naziva kičmeni kanal koji okružuje kičmenu moždinu od koje se šalju korenovi perifernih nerava koji inervišu sve organe u telu. Kičmeni pršljenovi su, zavisno od dela kičmenog stuba kojem pripadaju, podeljeni na pet grupa. Najviše postavljeni su vratni pršljenovi (vertebrae cervicales) kojih ima sedam, sledeća grupa su grudni (vertebrae thoracicae) kojih ima 12, potom slabinski (vertebrae lumbales) kojih ima pet, krsni pršljenovi (vertebrae sacrales) kojih ima takođe pet, dok su najniže u ovom pršljenskom nizu postavljeni trtični pršljenovi (vertebrae coccygeae) kojih obično ima četiri. Gornja 24 pršljena su pokretna (7 vratnih, 12 grudnih, 5 slabinskih), dok je donjih 9 fiksirano i spojeno u krsnu (os sacrum) i trtičnu (os coccygeum) kost. Osnovna funkcija kičmenog stuba kod čoveka je da omogući stabilnost i pokretljivost u svim položajima. Istovremeno, kičmeni stub štiti kičmenu moždinu, koja se pruža duž većeg dela kičmenog kanala.

Biomehanički, sve strukture kičmenog stuba međusobno su povezane zglobnim površinama i vezama, formirajući tako fleksibilan i čvrst stub koji možemo podeliti u tri ravni, u zavisnosti od morfoloških i funkcionalnih karakteristika (frontalna, sagitalna i horizontalna ravan). Kroz evoluciju i prelazak u dvonožni hod čoveka, stvoren je relativni balans u svim ravnima uz formiranje normalnih fizioloških krivina (cervikalna/vratna i lumbalna lordoza kao i torakalna i sakralna kifoza). Krivine kičmenog stuba mogu se povećavati ili smanjivati zavisno od pomeranja centra gravitacije tela (npr. u trudnoći, pri dobijanju na telesnoj težini, pri mršavljenju ili usled traume). Prerazvijeni ili nerazvijeni mišići na jednoj strani kičmenog stuba (tzv. paraspinalna muskulatura), strukturalni deformiteti ili drugi uzroci mogu dovesti do povećanja krivina kičmenog stuba. Najčešće se deformacije manifestuju u sve tri ravni istovremeno i zato ih nazivamo trodimenzionalnim ili 3D deformacijama. Najčešće se javljaju u detinjstvu i na njih utiče rast koji ih može značajno pogoršati.

Najzastupljenije deformacije su:

  • skolioza (lateralni-bočni)

  • kifoza (hiperkifoza)

  • lordoza (hiperlordoza), kada je izraženiji posteriorni- zadnji deformitet

Po uzroku nastanka, dele se na:

  • urođene (kongenitalne)

  • neuromuskularne (posledica nervno-mišićnog oboljenja)

  • idiopatske (nepoznat uzrok)

Kifoza je deformitet kičmenog stuba koji se javlja u cervikalnom (vratnom), torakalnom (grudnom) i sakralnom (krsnom) delu u sagitalnoj ravni sa konveksitetom unazad. Osnovni uzrok je smanjena snaga mišića leđa kao i skraćenost prednjih ramenih i grudnih mišića. Kao kompenzacija kifotičnog lošeg držanja javlja se izražena lordoza lumbalnog i vratnog dela kičme.

Kod osoba koje imaju izraženu lordotičnu krivinu prisutan je disbalans snage mišića lumbalnog dela leđa i mišića stomaka. Globalno postoji slabost trbušnog zida što dovodi do toga da se karlica pomeri unapred gledano u sagitalnoj ravni i sa poremećajem karlice dolazi do povećanja krivine u lumbalnom delu kičme.

Skolioza je lateralno krivljenje i rotacija serije pršljenova iz srednje anatomske pozicije normalne osovine kičmenog stuba. Tokom razvijanja skolioze dolazi do strukturnih promena na pršljenovima ali i niz deformiteta na rebrima i karlici. Postoje totalna, parcijalna i kompenzatorna skolioza. Kod totalne, gledano od pozadi, cela kičma je iskrivljena u jednu stranu. Parcijalna je slična kao totalna, ali se zakrivljenje javlja u vratnom, grudnom ili lumbalnom delu kičme. Kompenzatorna skolioza nastaje kao posledica kompenzovanja već nastale skolioze u jednom delu kičme gde se drugi deo kičme krivi u suprotnu stranu poprimajući oblik latiničnog slova „S“.

Za sve deformacije kičme od neprocenjivog značaja je koncept ranog otkrivanja koji se bazira na sistematskim pregledima dece od rođenja pa sve do završetka rasta.

Pregledom se isključuju poremećaji držanja, koji su takođe česti kod dece i mogu u kasnijem periodu dovesti do razvoja deformacija. Radiografski pregled se radi kada je klinički prisutna deformacija.

Kod blažih stepena deformiteta, uz redovne vežbe (kineziterapija) obavezno je i aktivno bavljenje sportom. Izraženi deformiteti, naročito kod dece koja ispoljavaju ubrzani rast, podrazumevaju primenu midera- ortoze, uz vežbe i sport. Ukoliko je skolioza vrlo izražena i ne može se korigovati neoperativno, pribegava se hirurškom lečenju sa ciljem korekcije deformacija u sve tri ravni, ranu aktivaciju bez postoperativne imobilizacije.

Osnovni ciljevi terapije:

  • zaustaviti progresiju 3D deformacija

  • korekcija skoliotičnih i udruženih krivina

  • izbeći operativno lečenje i rana detekcija rezistentnih slučajeva na neoperativno lečenje i usmeravanje ka ranom operativnom lečenju.

Redovno vežbanje je preduslov stvaranja dobrog mišićnog midera i, pored značajnog psihološkog efekta i podizanja svesti o sopstvenom izgledu, značajno utiče na povećanje vitalnog kapaciteta i poboljšanje estetskog izgleda.

Galerija: 
Aleksandra Branković
Lekar - savetnik za sportske povrede



omogućio Pansport Forum