You are here

ITU Pan American Cup Santiago-Čile

Hmm, ne baš najbolji start sezone. Za sada!
Pripreme su sasvim dobro prošle, dosta sam radio na svom ispravljanju plivanja, a i bike i trkački treninzi su bili zaista kvalitetni, stoga nema dvoumljenja da sam spremniji nego ikad… Ali… uvek postoji to ali…
Profesionalni sport i trkanje na top nivou može da razume samo onaj ko se i sam trkao na najvišem nivou. Kada je organizam tj. telo, najspremnije, i u najboljoj formi, ono je tada najviše “lomljivo”, reče mi Franja Fratrić, jedamput… I to je bezuslovna istina!

 

Naime, prehladio sam grlo, tačnije dobio upalu, u četvrtak – petak… Tako mizerna i nesmotrena situacija, ali opet se ponovila (u Australiji, Gold Coast 2009. sam isto prehladio grlo par dana pred Svetsko prvenstvo), ali ovaj put zbog vode iz frižidera koji hladi na, ne više od 3- 4 C. Iako mi je pri svakom gutljaju bilo nekomforno, uopšte nisam razmišljao. Uveče kada sam osetio da sam nadražio grlo već je bilo kasno.
Da stvar bude još gora pojeo sam ledeni sladoled nakon ručka u četvrtak… A i u petak, dan nakon što sam “overio” grlo drugim ledenim sladoledom! Santiago je baš topao, nakon podneva je Sunce izrazito jako tako da sam se odmah prebacio u letnju fazu… Što me je koštalo.
Zvuči skroz bez veze, ali i radi se o tome da se mora voditi računa o “zilion” stvari i biti isprogramiran kao robot da bi tog dana u to i to vreme, kada je trka, performans bio 100%. Samo to se računa, ko prvi, drugi i treći prođe kroz cilj. Uopšte nije bitno što je dvanaestoplasirani plivao 10 km dnevno, ili što se 11-om zapetljala noga u jezeru na alge ili korov, što je 25. trčao 29:30 min na treningu, ili što je 32. uganuo nogu dva dana ranije ili što 45. nije “imao dan” , i što je 52-om izleteo pas na bike-u…Računa se samo 1., 2., 3. ... Upravo zbog toga je hendikep na mojoj trci totalno nebitan i sve što se važi je to da sam ja završio 20-i, a ne 5-i.
Pred trku sam se osećao dobro, kašljao sam pomalo, disanje možda nije bilo 100% i kao da sam “tek tek” u plućima osetio neku težinu, stoga, ni trenutka nisam bio zabrinut već sam strpljivo čekao da dam sve od sebe, pa kako bude.
Plivanje je bilo bez neoprena, iako je prvobitno trebalo u njemu da se pliva, mada voda u malom jezeru 20-ak kilometara severno od Santiaga je sigurno bila prijatnih 24, 25 stepeni što je sasvm OK.
Startovao sam pored Denisa Vasilieva koji u svakom trenutku može na bilo kojoj trci na svetu da ispliva u Top 3 i pokušao sam nakon 50-ak metara da ga pratim draftujući se (tako smo se dogovorili pred trku), što je na treningu bilo svakako izvodljivo (Denis je cele zime isto bio u Rio Maioru samnom), plus sam još nedeljama i nedaljama radio na draftu, međutim nakon 10 sekundi mi je bilo jasno da je to samo san.
Opet onaj stari osećaj nemoći u vodi... Ali siguran sam da je to uzrokovano oslabljenim organizamom koji se preventivno stavio pod “hibernaciju” zbog te upale. Isplivao sam na kraju i ne tako katastrofalno gledajući plasman i ostale, ali je itekako predamnom bio težak bike za dostizanje vodećih.

T1 je isto bila užasna i tada mi je bilo jasno da nema šta da tražim na trci, i da je definitvno problem nešto što je izvan moje kontrole, jer sam trčao kroz tranziciju kao da sam imao tegove i na rukama i na nogama.
Od početka bikea, do kraja sam bio u crvenoj zoni. Lovili smo (brazilci Carvahlo i Igor Amorelli koji je isto trenirao samnom u Rio-u, i mađar Faldum) drugu grupu, prvo i nakon sustizanja, smo svi zajedno lovili prvu grupu, a zatim i vodeću četvorku koja je daleko ispred svih isplivala, uključujući i Denisa, kao i pobednika japanca Tayamu.
Nisam mogao da dajem smene jer sam se i iza njih mučio. Mada i Carvalho i Igor su neverovatno jaki na bike-u. Igor je bio 5-i na Svetskom prvenstvu u half-ironmanu prošle godine (u pro kategoriji naravno). Profil staze nije brdovit, ali nije ni ravan, nikako. Vozi se pola kruga nazovimo blagi uspon, ali konstatno, jedno 4-5 % i zatim nazad. Garmin profil staze (startovao sam tek u trećem krugu, jednostavno nije bilo vremena za pritiskanje ekrana ranije!).

Ulovili smo drugu grupu nakon, čini mi se 10-ak kilometara, tj. dva kruga, a prvu nakon 20-ak, dok smo vodeću četvorku stigli tek na oko 30 kilometara. Zamor, ali ne klasičan, nego onaj kada se iznutra nekako osećate slabo, istrošeno, isceđeno, je bio očigledan i stvarno je jedino čudo moglo da se desi da bih očekivao dobro trčanje… Pribojavao sam se onog što se i desilo, a to je katastrofalna poslednja disciplina.

Čim sam u drugoj polovini u T2, to je uvek znak da ću loše trčati. Od početka prazan osećaj, iako sam konstatno pio izotonik i pojeo gel na bikeu, stoga energetske zalihe sigurno nisu bile problem. Krenuo sam lagano gajeći nadu da će se noge “prešaltati” ali ništa od toga. Kako sam krenuo tako sam i završio.
Trčao sam kao devojčica… Juniorka… Netalentovana… Koja je došla iz plivanja… Sa 10-ak kg viška… Bukvalno!

Ali sam itekako bio zadovoljan što sam uzeo bodove 20-im mestom. Prava katastrofa bi bila da sam završio 21 i ostao praznih džepova. Ovako nije kraj sveta-ni najmanje. Jedna stvar u svemu ovome bi trebala da bude dobra za narednu trku koja je u nedelju. Stvar koja od sportiste čini supermena… a to je superkompenzacija! Tako da, što više padnem, tj. što sam dublje pao, to ću više odskočiti! (puj, puj)

Iako sam juče i danas katastrofalan i dalje, i konstatno sam na čajevima, propolisu, kamilici, jasminu, bombonicama za grlo itd., jer mi se prehlada s grla spustila na pluća, jer svakako da je trka samo još više iziritirala sve, molim Boga da ću već za koji dan moći reći da sam potpuno zdrav, a kada se budem osećao 100% zdrav, onda je sve super.

P.S. Mislim da sam na aerodrum u Rio de Janeiru (preko kojeg sam išao za Santiago iz Lisabona) doputovao zajedno sa predsednikom Amerike, Obamom.

P.P.S. Obama je juče bio u poseti Santiagu! Hmmm…

Ognjen_profile_pic_copy